vALTER EGO

Obično petkom.... ili kad bude

21.12.2016.

Pogled put neba

“Znaš, posvuda je bila kaljuga. Na zemlji, u dušama nas paćenika, i kod nas i kod onih iza brda, sa druge strane linije, iza tunela pa sve do ko zna gdje, u mirnom inatu ulice ili strme livade dok je uokolo grmio rat, u mraku gdje se ništa ne razabire, čak ni vlastite aveti, u onim šupama gdje đavo toči nama jadnicima prvu rakiju za koju davasmo vlastitu dušu koju ne mogadosmo sami naći, sve sa onim skarednim ushićenjem koje nam se obijalo o glavu. Ali mi smo uvijek bili tu, posrani i sami sebi gubavi, nekako uvijek isti. Vojnici koji ne propuštaju vlastito samoubistvo. Grabimo naprijed sve do vlastite smrti. A budale se naokolo mijenjaše. A bog zasigurno voli budale. Pitaš se zašto? Pa zato jer ih tako mnogo pravi!” – Povukli su istovremeno po dim cigarete puštajući da im se slegne izrečeno jer su se obojica iznenadila dužinom monologa čovjeka koji ga je izrekao. Nastupila je gromka tišina parana zvukom retardirane muhe koja je lupala o zatvoren prozor bezdušne kafane u predgrađu Praga. Kvarila je mir.

Govornik, muškarac sa oprezom u očima, je odrastao okružen alkoholom, lakim drogama, nasiljem, bandama, u malim getoima čije su granice bile iscrtane nevidljivim linijama, bahatim ljudima, odurnim ženturačama koje su se derale sa prozora socijalnih stanova, u zemlji socijalističkog okruženja u kojoj su reforme bile dio karnevala, sa danas teškom tranzicijom i novim reformama opet u vidu karnevala. U zemlji teških pjesnika i još težih pisaca. Zato je volio da šuti. Jer tamo gdje je odrastao šutnja je zlato.

Pripadao je izgubljenoj sorti sarajevskih jalijaša koju danas možeš sresti samo još po krčmama bjelosvjetskih metropola, negdje u radničkim predgrađima istih, ali nikada više u rodnom gradu. Akcent kojim pričaju kao da je smrznut prije trideset godina i prenešen baš ovde, u sadašnji trenutak, samo da bi ga rijetki ponovo čuli i razumjeli skrivajući se u prolazu za WC, dok kao nonšalantno oslonjeni na šank čekaju još jedno piće. Suglasnici mekani a samoglasnici zagubljeni, tamo gdje je ć, tu je š, obratno, pa opet malo drugačije, sve dok se ta harmonija ne pretvori u svoju suštu suprotnost. Nešto što je nemoguće ponoviti bilo kome ko nije dugi niz godina trpio sarajevske zime pune smoga i ljeta puna vlage. Akcent koji ljudima koji ga ne poznaju uhu zvuči kao da se neko dobrano zajebava.

Pričaju tu jer tamo odakle su potekli vjerovatno više nemaju ništa, možda i nikoga a možda, samo možda, nisu više ni dobrodošli. Neki stari a nikada zaboravljeni dugovi, pogubljene veze, budzašto rasprodate nekretnine, možda pogubljene na "dobrim rukama" pokera koje nose mukom stjecana roditeljska imanja, sve je to zaboravljeno. Jedino što još sa sobom nose, a i da hoće ne mogu se toga otresti, je upravo taj akcent koji ih odaje. I još bitnije, koji ih svuda razaznaje i na neki način dijeli od ostatka svijeta a međusobno zbližava. Vraća ih tamo gdje prijatelji jedni drugima punih usta govore da su "šupci" a misleći da su si i više od brata, "jer jaranu, brata ne mog' birat' a prijatelja vazda".

“Mislio sam da sam preživjeo rat, da sam se izvadio od njega “- Nastavlja govornik. – “ Prevarih se, rat je i dalje duboko u meni... I polako me izjeda. Držim ga i dalje u sebi jer me strah za ostale ako ikada progovorim o njemu. Znaš, sve je dobro dok ima neba, plavog neba. Kad se navuku teški oblaci onda krenu slike, sve nekakve gotovo crno-bijele, poput starog filma iz perioda kada su naši stari kupovali prve kolor televizore. Boje i ima i nema. Ne možeš reći šta je. Nit’ je crno, nit’ bijelo, nit’ u boji. Ponajviše nekakvo sivo sa dodirom plave i zelene. Te slike bole. Paraju dušu. Ostavljam ih unutra sve dok ponovo ne zasja sunce na nebu. Pa makar i plavome. Pa makar i počeo za Želju navijati.”

Dok se red tišine spuštao iznad njih cigareta je dogorjevala u uglu usana sve dok ga ne bi spržila. Palio je odmah drugu miješajući njen dim sa dimom još uvijek tople kafe. Ostavili bi ih da i dalje sjede u tišini koju prekida ista ona muha da priča nije nastavljena bez upozorenja.

“Šuma, prvi božji hram, se otezala talasasto preko čitavog horizonta, tek pomalo mijenjajući nijanse svoje zelene boje. Žile drveća koje se grče iznad zemlje i kvrgave grane koje se pod svojom težinom spuštaju na njih, ne ostavljajući prolaza nikome do tankog tunela koji je ličio na prirodnu zamku, mjesto gdje te drvo navede da mu pridješ ne bi li te prigrlilo. Pitao sam se da li treba baš tuda proći, baš tu kleknuti i pomoliti se grandioznosti života, osjetiti ga kako protiće venama i zahvaliti se onome koga u svojoj majušnosti ne shvatamo. Da li je stiglo vrijeme da se konačno sjedinim sa prirodom, životom i Bogom? Baš tu, ispod kvrgave bukve. Vrijeme da priznam da sam sam potpuno nemoćan?” – Nastavlja muškarac sa oprezom u očima. Kao da je odlučio da kaže sve ono što je godinama šutio, sada dovoljno daleko, i geografski i vremenski, od mjesta dešavanja priče. Kao da mu je trebao neko poput ovog drugog koji je sjedio sa njim da dušu isprazni i ne pitajući  ga da li je ovaj spreman za to.

“Ali u glavi mi je bila jedna tek rođena djevojćica, mala i snena, sjajna poput bisera. A biseri se ne rastvaraju u kaljuzi, zar ne? To me je tjeralo da idem dalje i kad više mogao nisam. Kada je grmilo, a nekako je uvijek udaralo iza linije, nekako, ne znam kako, ili ja to sebi umišljah, uvijek u pravcu te moje male djevojčice, ja sebi govorih da je sa druge strane munje mjesto gdje je ona. Ona. Moj din. I uvijek boga molih da me pusti samo da još jednom vidim svoj din. Nju! Svoj biser iz kaljuge.”

Opet breme tišine, uvijek neugodne a tako često prisutne. Kada nastupi želio bi je najradije prekinuti ali te nekako strah da je ne poremetiš, sve čekajući da ti ona nešto kaže što riječi ne mogu, pa nastavljaš šutjeti othukujući dimove, tapkajući cigaretom po obodu pepeljare, tražeći spas u retardiranoj muhi.

“I tako ti se, kad se ono naše sranje završi, stanih ovdje. Tu je bila ona, zajedno sa plavim nebom i njenom majkom koja me u međuvremenu napustila. Našla nekakvog Čeha koji i nije loš čovjek. Nije on kriv. A ja ti čitav svoj vijek posvetih njoj, njenom odrastanju i školovanju. A sad se pitam šta mi je dalje raditi kad sam i to priveo kraju. Sada, kada nakupih više loših nego dobrih poteza u životu, kada čekam četri sata nakon ponoći širom otvorenih očiju, vrijeme mirne i lagane smrti ili nemirnog i teškog sna? Sve se nadam da ću skupiti hrabrosti i vratiti se nazad u Sarajevo. Pa šta mi bog da. Kad možete vi durati valjda mogu i ja sa vama.” – Njegov oprezni pogled je tada krenuo nelagodno zamuckivati.

Ovo nije bio jedan od onih besmislenih razgovora, tek da kroz banalne riječi se pokušaju shvatiti trenutna osjećanja, gdje se hvataju svi naglasci, titraji u grlu, gdje se tumače pogledi i kretnje koje stoje iza tako izgovorenih riječi. Drugačije rečeno, upoznavanje. Prvi ili ko zna koji put. I kad bi nešto rekao, a sugovornik nije vjerovao u izrečeno, morao bi te dodirnuti rukom. Kao da tek tada kroz strujanje istine ili neistine određuje hoće li povjerovati ili ne. Ovo nije bilo to jer nije bilo dodira a nije bio niti razgovor, već monolog.

Gledao je van, preko retardirane muhe koja se odbijala od staklo, put plavog neba koje su porili avioni ostavljajući mu bijele ožiljke. Samo na kratko.

Razgovor se možda i nastavio dalje, ali ima nekih stvari i dešavanja koje se ne mogu prepričati. To je kao da pokušaš ocrtati sunce dok gledaš put njega. Uvijek ti neka kružnica, titraj i trag svjetlosti pobjegne. Zato ćemo ovde stati.

 


Stariji postovi

vALTER EGO

Svoj primjerak knjige vALTER EGO možete nabaviti na sljedećim lokacijama
Knjižara Svjetlost 1, Titova 54 - Sarajevo
Conectum, Ćurčiluk Veliki 27 – Sarajevo
Sarajevo Publishing, Titova 19 – Sarajevo
Boybook, Radićeva 4 – Sarajevo
Knjižara Šahipašić, Vladislava Skarića 9 – Sarajevo
Knjižara Nur, Maršala Tita 86 – Mostar
Knjižara Mutevelić, Adema Buće 13 – Mostar
Knjižara Centar – Tuzla
Knjižara Dominović, Hrvatske bratske zajednice 4 – Zagreb
ON-line prodaja - Knjiga.ba – Tuzla