vALTER EGO

Obično petkom.... ili kad bude

11.03.2016.

Kiša na Grbavici

Tiho je, kao da je namjerno odugovlačio sa svojim dolaskom, lijeno, nigdje ne žureći, stigao taj dan. Ružan, maglovit i prljav kakvi samo znaju biti dani u tom mjesecu, sa sitnom kišicom koja je počinjala i prestajala padati barem stotinu puta, beskonačno se zadržavajući u prljavom zraku kao da lebdi, vlažeći oronule i posrnule strukture nekadašnjeg grada čineći ga još stješnjenijim i skućenim nego što je bio. I ne bio takav nakon 1.425 dana opsade koja ga je unakazila i iznutra i izvana, ostavljajući teško izbrisive tragove na licu a neizbrisive u duši grada. Nismo željeli da budemo među prvima koji su došli na most koji i danas nosi ime „Bratstva i jedinstva“, a koji je bio gotovo pune četri godine svjedok jednog vremena koje je nepovratno prošlo. Samim time što niko nije prelazio preko njega postao je sušta suprotnost svoga imena. Most sa pogrešnim imenom, na pogrešnom mjestu, u godinama kada su padali mostovi, pravi i oni u glavama ljudi.

I evo, nakon toliko vremena, stajali smo oči u oči sa onim drugim svijetom koji se nalazio na samo nekoliko koraka od nas. Provlačeći se između ježeva koji su i dalje stajali na mostu sa svrhom da zaustave i pomisao na prelazak bilo koje vrste vozila preko njega, gledali smo na Grbavicu iz jednog novog, a opet starog, ugla. Nisam mogao odoljeti da ne pređem preko njega baš tog devetnaestog marta 1996. godine, prvog dana kada je izvršena reintegracija Grbavice sa ostatkom grada. Iako me mati, iscrpljena od herojskog života, drhtavih ruku, sa ugaslim sjajem u očima i gotovo izgubljenom voljom za životom nakon svih poniženja i patnji, sa suzama na omršavjelom licu molila da to ne radim, bar ne prvih nekoliko dana dok se ne vidi šta se tamo dešava, da li je reintegracija stvarna ili se opet poigravaju sa nama. Nisam joj često lagao, ali tada jesam, jer bilo je to jače od mene. Nisam više mogao podnositi da budem izbjeglica u vlastitom gradu.

Evo vidiš, ovdje je bila parkirana moja Buba – pokazujem supruzi mjesto kod Energopetrolove pumpe – Ostao sam bez goriva dan prije rata, pa je dogurah sa druge strane grada baš na ovu pumpu da ujutro natočim gorivo. Sa druge strane Miljacke. Kakva greška. Boga pitaj gdje je i ona završila. Kao da je bitno.

Nastavili smo dalje kroz naselje. Ogromna, pogledom neuhvatljiva brda smeća su bila posvuda. Odbačena i raščerupana stara auta, prevrnuti kontejneri za smeće koji su zjapili prazni jer je smeće bilo posvuda samo ne u njima, sive zgrade sa rupama na mjestima gdje su trebali biti prozori, porušeni balkoni i neki ljudi koji su u svojim sumornim odorama i izgubljenim pogledima još više pridonosili stanju apokalipse. Podsjetili su me na onu sliku gdje jedan čovjek u Hirošimi stoji u sred sravnjenog grada. Dim je još uvijek izlazio iz nedavno zapaljenih stanova, svjedočeći još jednom o pomračenim umovima onih koji su ih odlazeći zapalili.

Približavali smo se zgradi u kojoj sam proživljavao svoje djetinjstvo, svako malo pokazujući supruzi gdje sam šta radio prije rata. Ona to nije mogla znati jer smo se upoznali u ratu. Primijetili smo još jednom po čemu se dva dijela grada najviše razlikuju. Po količini smeća koje se nalazilo na svakom koraku i po drveću koje je još uvijek stajalo netaknuto. Gotovo kao nestvarno stari jablanovi su se još uvijek izvijali u svojoj utrci za visinom. Subdina svog drveća u gradu sa druge strane je bila odavno zapečaćena. Još prve ratne zime. Samo su dva parka ostala manje-više nedirnuta.

Popeh se na garaže na kojima se nalazilo dječje igralište. Opet gomile smeća koje su ga potpuno prekrivale. Kroz glavu mi proleti svo vrijeme koje sam proveo tu igrajući se golića i, naravno, nezaobilazna scena kad nam je komšija kojem je naša dječja graja uvijek bila preglasna, došao i pobacao staklene flaše na igralište da se ne možemo više igrati tu. Kako sam ga samo mrzio tada. Iskreno, ne volim ga ni danas. Opet ne odoljeh. Sa garaža se spustih tako što obgrlih rukama banderu i otklizah njome na zemlju. Kao dok smo djeca bili.

Polako, probijajući se između stvarnosti i sjećanja, penjući se uz stepenice zgrade, došli smo do vrata stana bičevani udarima vjetra koji je opet počeo nanositi sitnu kišicu kroz slomljene prozore zgrade, praveći pri tome avetinjski fijuk. Najveća strepnja nam je bila kako ući, ima li koga unutra, šta ako je minirano, smijemo li .... sve strepnje same se otkloniše kad smo vidjeli da ulazna vrata uopšte ne postoje, da su istrgnuta iz svog ležišta. Ispred nas je stajalo mjesto moga djetinjstva ...... pusto, sivo, bez ijedne stvari, ogoljenih zidova, počupanih utičnica, izvaljenih radijatora. Bez duše. Umjesto našeg mirisa, miris osušenih fekalija. Samo gomila nepotrebnog smeća koje je vjetar uz fijuke valjutao sa jedne na drugu stranu stana. Ne znam zašto, ali nadao sam se da ću pronaći nešto što će me podsjetiti na život prije rata. Nešto. Bilo šta. Počeli smo rovariti po razbacanim stvarima. Stare fotografije se pođoše ukazivati jedna za drugom, jedna plava knjiga, sa fakulteta od predmeta kojeg nam je predavala profesorica kod koje je muško teško padalo na ispitu, bila je otvorena, bačena u uglu sobe, baš na lekciji koju sam nekada odgovarao na usmenom ispitu, razne nebitne sitnice i jedna stara, najružnija pepeljara koja je ikada ugledala svjetlo dana. Plavo-siva pepeljara eliptičnog oblika. 

Bila je toliko ružna da je ni poluljudi koji su čupali kablove iz zidova i cimali radijatore lijevo-desno sve dok cijevi nisu popucale nisu odnijeli sebi. Bila je toliko ružna da se još uvijek na njoj nazirao posljednji ugašeni pikavac cigarete još od prije četiri godine. I od tada niti je korištena, niti je oprana. Bila je toliko ružna .... ili sam ja u napadu gnjeva tražio razlog istog .... pa ga nađoh u ružnoj pepeljari .... koju sam baš zato zafrljacio kroz prozor uz glupu opasku:

Zašto i nju ne odnesoste kad ste mi već oteli najbolje godine života!!

Nije više bilo ničega vrijednog spomena. Osim da smo, vraćajući se istim putem kojim smo i došli, naišli na baš tu pepeljaru koja je stajala ispred nas, kao nekim čudom spuštena baš na našu stazu, i dalje ružna i prljava. Nijemo sam je pokupio i stavio u džep dok su nam sitne kišne kapi nošene vjetrom udarale u lice. Oštro i bolno. Bar je meni takva slika ostala u glavi. Iako danas nisam siguran da je kiša uopšte padala tog dana.

Bili ste ipak na Grbavici? – upita nas nježno mati koja nas dočeka na vratima. Znala je da je neću poslušati, da neću izdržati da ne odem na Grbavicu. A opet sretna je, vratili smo se živi i zdravi.

Da – odgovorih joj.

Kako je tamo?

Šugavo. Smrdljivo. Zatrpano smećem....

Jeste li bili u stanu?

Da.

Ima li ičega?

Nešto slika smo pronašli.

I ništa više?

Ima nešto.

Šta?

Pepeljara!

                                                         ***

I danas mrzim tu pepeljaru!!

I komšiju koji nam nije dao da se igramo na garažama....


Stariji postovi

vALTER EGO

Svoj primjerak knjige vALTER EGO možete nabaviti na sljedećim lokacijama
Knjižara Svjetlost 1, Titova 54 - Sarajevo
Conectum, Ćurčiluk Veliki 27 – Sarajevo
Sarajevo Publishing, Titova 19 – Sarajevo
Boybook, Radićeva 4 – Sarajevo
Knjižara Šahipašić, Vladislava Skarića 9 – Sarajevo
Knjižara Nur, Maršala Tita 86 – Mostar
Knjižara Mutevelić, Adema Buće 13 – Mostar
Knjižara Centar – Tuzla
Knjižara Dominović, Hrvatske bratske zajednice 4 – Zagreb
ON-line prodaja - Knjiga.ba – Tuzla