vALTER EGO

Obično petkom.... ili kad bude

18.10.2016.

Gurabije

Znalo se da to tako hoda uz Bajrame. Kad te roditelji posebno urede, uz obavezno nedo ti Bog da se uhelačiš opet k'o prošli put kad smo u goste išli, udare ti glanc na frizuru i obuku bijelu rol-majicu, istu onu u kojoj si dao svečanu pionirsku zakletvu, samo što ovaj put ne stavljaš crvenu maramu i plavu kapicu, nego je nosiš onako na golo sa tamnim pantalonama i debelim prslukom i sav se potpariš jer vani i nije baš hladno. Ali to nije bitno. Bitno je da si ti sređen i da se ne možeš igrati napolju upravo da se ne uhelačiš, bar dok se ne dođe u goste. Da te ljudi bar na trenutak vide čistog i urednog. I ponesu se, pored ostalih poklona koji se ravnomjerno rasporede po rukama svih članova porodice, da svako ponešto ponese i donese prijateljima koji se posjećuju, a šta drugo nego gurabije. To je kolač koji se pravi od brašna, šećera, jaja, ulja i vjerovatno još koječega.

Osnovna karakteristika mu je da je tvrd i da može stajati dugo. Predugo. Toliko dugo da jednom napravljene gurabije, koje ljudi baš posebno nisu ni voljeli jesti, idu od sijela do sijela, od gostiju do gostiju, od Bajrama do Bajrama, sve dok se ponovo ne vrate onoj vrijednoj domaćici koja ih je i napravila. Ona je sigurna da su to njene gurabije, jer samo ona u mahali ima specijalni alat kojim pravi ukrasne kružnice na njima. Kupila ih u Trstu prošle godine. I zna da ih je odnijela, maksuz, prijateljici sa Vratnika prošli Bajram zajedno sa baklavom koju ova nije znala napraviti, pa joj je, kad već i sebi pravi, k'o da joj je najbolja prijateljica, napravila jednu tepsijicu da se ne bruka sa onom njenom šiptarskom lego kockicom. Pored toga što je vratničanka nije znala napraviti kako treba, nije je isjecala na baklave nego na kockice, pa ih još i usitni, k'o šiptar, valjda da se ne vidi da nije dovoljno oraha imala i onda ispadne baklava na kockice tj. šiptarska lego kockica.

Ali ne bi u tome svo zlo bilo, nego je mnogo veće zlo, ultimativni i neoprostivi grijeh zbog kojeg će kad tad pred prijekim sudom završiti, što je ista ta, sada već bivša, prijateljica sa Vratnika, umjesto svojih baklava na kockice, šiptarske lego kockice, na Bajram svojim gostima iznijela poklonjene, baklave na baklave, a gurabije koje joj je ona također donijela, bezobraznica jedna, ponijela nekome u goste. Moje gurabije! Tako ponijeti u goste! E, nećeš više Vratničanko! Neće se meni moje gurabije nikada više vraćati! Nije meni mem u glavi ako sam sa memli strane Sarajeva!

Tako su prestajala dobra prijateljstva. Gurabija radi. Ili njihovog prokletstva što mogu dugo stajati.

Nikada nisam volio vidjeti da se gurabije pripremaju za goste, jer to je neumitno značilo da ću prokuhati u pionirskoj bijeloj rol-majici, da se neću taj dan moći igrati napolju sve dok ne dođemo u goste i da ću fasovati degenek jer sam se igrao napolju dok smo bili u gostima. I naravno da sam se uprljao. Uhelačio. I fasovao degenek. Nisam volio gurabije. Zbog njih sam uvijek bio modar. A one su se uvijek vraćale. Pa onda opet potparena bijela rol-majica, prljanje, degenek, ostavimo ih, a one opet dođu. Pa opet degenek...

Ne volim gurabije. Vraćaju se.

***

Dok stojim u redu ispred pekare kod Mahira na Kovačima, čekajući na bajramske paklame, vidim lica svojih prijatelja, poznanika, ljudi koje znam iz viđenja. Svi su sretni, veseli, ozareni. Šale se. Smišljaju nove načine kako će svom najboljem prijatelju napraviti novu smicalicu kojoj će se svi zajedno smijati. Uživaju u poslu, životu, porodici i prijateljima. Uživaju u miru, sreći i blagostanju.

Stojim i vidim ih. Gledam u njih sa uživanjem. Opet su tu. Iako nisu svi tu spušteni. Razbacani su po svim sarajevskim grobljima i mezarjima. Ali nekako su svi došli na jedno mjesto. Valjda da praznike provedu ponovo zajedno.

Mašem im. Ne vide me. Prolaze pored mene kao da sam ja mrtav a ne oni. Gledaju kroz mene kao da ne postojim.

I baš svaki praznik je takav. Bajram posebno. Svaki put na Kovačima sretnem stare prijatelje, sretni su, koji me ne vide, tužnog. Sjetnog. Ali barem ja njih vidim i to me tješi. Vidim ih opet mlade i nasmijane. Jer, prijatelji kojih više nema ne stare. Oni zauvijek ostaju mladi u našim mislima.

Dok stojim u redu ispred pekare kod Mahira na Kovačima vidim malog dječaka u bijeloj rol-majici, tamnim pantalonama i debelom prsluku. Sav potparen od vrućine jer vani i nije baš hladno. Vidim, ne voli praznike. Stalno mu se nešta vraća.

Izvol'te gospodine – prodera se starija žena kroz mali stakleni otvor Mahirove pekare. Podsjeti me na Kovu iz trafike sa Grbavice. Isti brkovi.

Dvije gurabije, molim vas – probuđen iz razmišljanja i sjećanja rekoh.

Nemamo mi gurabija, gospodine! – brecnu se Kova sa Kovača.

Izvinite, mislio sam na paklame. Dvije paklame.

 

Ne volim praznike.

Vraćaju mi se slike.

Kao gurabije.

Ali degenek poslije slika koje ti se vrate je mnogo gori nego onaj poslije vraćenih gurabija.

Ne volim gurabije. Vraćaju se.

Ne volim slike. Vraćaju me.


Noviji postovi | Stariji postovi

vALTER EGO

Svoj primjerak knjige vALTER EGO možete nabaviti na sljedećim lokacijama
Knjižara Svjetlost 1, Titova 54 - Sarajevo
Conectum, Ćurčiluk Veliki 27 – Sarajevo
Sarajevo Publishing, Titova 19 – Sarajevo
Boybook, Radićeva 4 – Sarajevo
Knjižara Šahipašić, Vladislava Skarića 9 – Sarajevo
Knjižara Nur, Maršala Tita 86 – Mostar
Knjižara Mutevelić, Adema Buće 13 – Mostar
Knjižara Centar – Tuzla
Knjižara Dominović, Hrvatske bratske zajednice 4 – Zagreb
ON-line prodaja - Knjiga.ba – Tuzla