beats by dre cheap

Kad zamiriše na mjesec

 

„Vrijeme, to je vječnost koja zamuckuje.“

***

Svaka dobra priča krene negdje sa samog kraja. Kako je već na samom kraju čitalac se može odlučiti da je i ne čita jer mu je poznat svršetak. Istina je i da je svaka dobra priča pisana samo za jednog čitaoca. Ostali su samo statisti koji se okoriste tudjom pričom. Svaka dobra priča je često i ona posljednja, ali avaj, ne dozvoljava ova kreativna tišina mnogo mira pa hoće insan da se kočoperi i kaže nešta smisleno pa makar i od samog kraja krenuo.

***

Stajali smo ispred restorana a kiša je krenula kao sapat, tek pokoji sitni zvuk još sitnijih udaraca o lišće koje se nije ni povijalo pod njom. Lijeno je šaputala, ustežući se poput smjernog gosta, najavljujući svoj dolazak. Onaj pravi, veliki dolazak. Kao da je i ona čekala da se planete poredaju u savršenu liniju, da se jupiter i saturn posvadjaju a zemlja da sakrije mjesec. Tiho, kao i sve veliko što dolazi, je slala signale da je uskoro tu. I da ćeš je pamtiti.

Okrupnjale kapi stigoše nekako nenadano, iako ti sva čula govoriše da se spremiš, zajedno sa grmljavinom sa istoka, i krenu simfonija zvukova gdje ariju sačiniše vjetar, munje i udari kiše. Ništa od smjernog gosta, ovaj pokazuje da je on ovde vladar. Poput rata.

Udaralo je, njihalo, tutnjalo i sijevalo oku neshvatljivom brzinom, tijelu nepojmljivom silinom, toliko glasno da strah nije imao vremena da stigne.

Sve dok ne zamirisa na mjesec. To se desi kada noću olujna kiša nošena brzim oblacima opere prašinu iz zraka i povuće je u dubine zemlje, izapere tek rascvjetali behar tjerajući ga jače da zamiriše. Toliko jako da je svaki dodatni miris koji bi došao sasvim slučajno izgledao kao neoprostiv grijeh u nosnicama, a koji si jedva čekao da prodje. Tad mjesec krene da obasjava grane iznad tebe dok se u trenu sve ne smiri, ode brzo kako je i stiglo a ostane samo onaj šapat koji sada najavi kraj. Ostade tišina da se prolama. Tek poneki žubor novonastalog potoka što lagano otiče ulicama punjen kišnicom.

Tako mirise na mjesec. Jako, intenzivno i kratko, sve dok grane ne stresu sa sebe kišu, olucima ne odlutaju potoci, kap po kap, sve dok ne utihne baš sve, sve dok život ne krene nanovo, baš od samog početka. Ili samog kraja, poput ove priče. A ti to sve gledaš, mirišeš, pa zatvoriš oči da te samo miris tog novog života u potpunosti ispuni. Kao da kreneš nanovo da živiš, opran od svih prljavština, jada, bijede, gnoja i svega onoga sa čime si živio do tog blagodatnog trena gdje kreneš iznova.

Još jedan ciklus, još jedan pokušaj boljeg života dok prilaziš otočkim neboderima koji uzdišu napinjuću se iznad tebe, radujući se tvom novom početku obasjani crvenim mjesecom.

Još jedan pokušaj novog života sa mirisom mjeseca u nozdrvama jer baš u tom trenu Bog okreće onu petu ruku remija, valjda da poravna.

Vrijeme je da i junak ove naopake priče nadje svoj smiraj praveći sendviće u dalekom svijetu. Okrenu Bog petu ruku remija, planete se poravnaše i zamirisa na mjesec. Ako ne sad, a kad će?

***

Zapušena atmosfera u jednom od sarajevskih restorana. Lijepo mjesto. Relativno novo tako da još uvijek ima šmek koji i treba da ima sa visokim ambicijama tek otvoreno mjesta. Miris koji se probija kroz dim je nekakav otmjen, gospodski, sa dozom stare patine koja izbija iz zidova. Dovoljno svjetla da ne liči na bircuz u kojem se štedi na struji a podbuhle gazde govore da preferiraju romantičnu atmosferu. Istina je da takvom rasvjetom neuspješno pokušavaju sakriti rastočene zidove koji neodoljivo podsjećaju na unutrašnjost isluženog bureta. U takvim bircuzima nema zaljubljenih parova što se drže za ruke i razmjenjuju nježnosti. Tu posluju zajednički spuštenih glava notorni alkoholičari. Dva prijatelja, brata, rodjaka, i sve to opet zajedno, su se tu noć, kako i priliči situaciji u kojoj se po prvi put vide nakon proteka niza godina, odlučila za mnogo elegantniji restoran. Sve im je išlo na ruku. Okruženje, hrana, piće i njih dvojica u odličnom alkoholom blago oplemenjenom raspoloženju. Druženje nakon toliko vremena u kojemu su bili razdvojeni, godine proletiše odnoseći sa sobom i sreće i tuge, a opet, kao da su jučer sjedili u sličnom restoranu. Njihovo zajedničko jučer je bilo prije gotovo dvadeset godina. A ništa se promijenilo nije. Osim pokoje bore na licu, sijede u sve rijedjoj kosi i izdajničkog stomaka. I dalje su onog drugog poznavali do najintnimnijeg detalja. Onog, razdraganog, dječjeg detalja. Baš sve što bi trebalo biti tu je i prisutno. Otvaranje starih kutija zahtjeva ceremonijal, poput prelaska ritualnim stepenicama, uz zadržavanje na svakoj od njih baš onoliko vremena koliko zahtijeva taj dio obreda, ni previše ni premalo, odavanje dužne pažnje koracima što gaze njima, kako bi se na koncu stiglo do skidanja višegodišnje prašine sa sehare što zatvorena stoji decenijama.

***

„Idem autobusom“ – krenu Datcho sa svojom dugo čekanom pričom – „kroz kukuruze prema Varaždinu, a kroz iste te kukuruze ide Zbor Narodne Garde, dok istovremeno granate koje ispaljuje JNA lete preko autobusa i padaju sa druge strane polja, opet po tim istim kukuruzima. Cestom se ne može voziti jer ona ide pored kasarne i imaš ogromnu šansu da počnu pucati po tebi. Jal' jedni, jal' drugi. Mahnuli bi te a i da ne znaš ko te mahn'o. I u svom tom crnjaku, jer sam ja upravo pobjegao iz JNA, u sred Hrvatske, 91-a je godina 22-i septembar, autobus se zaglavi u blatu medju tim kukuruzima. Unutra smo šofer, kondukter, stara baba ima joj 200 godina, trudna žena i ja. To je sve putnika u autobusu iz Zagreba prema Mariboru. Ljudi okolo jurišaju, napadaju jedni druge, pucaju, a ja zaglavio među kukuruzima! Ko će gurat' taj autobus? Taman k'o u filmu Danisa Tanovića „Ničija zemlja“, samo što nisam bio u rovu nego u autobusu a kukuruzi naokolo svi do jednog razvukli osmjehe. Nekakva kućica za alat se našla tu negdje, nadjemo lopate i daske i na jedvite jade iskopasmo autobus.“

 „Sjećam se“ – prekidam ga – „da sam ti rekao da ne ideš nazad kada si bio na redovnom odsustvu iz JNA. To je bilo tamo negdje u avgustu 91-e. Tada je već Slovenija pukla a tebi ostalo još mjesec dana vojnog roka. A ti veliš kako nećeš da te neko ganja do kraja života zbog toga što se nisi vratio nazad da odslužiš do kraja.“

„Ko zna šta bi mi život donio da nisam otišao nazad.“

„Doduše. Ostao bi u Sarajevu.“

„Tada smo ti mi koji smo bili na redovnom odsustvu u Bosni – prekida sada on mene - dobili naredbu da se javimo u kasarnu JNA u Visokom. A u Visokom totalno rasulo. To uopšte više nije bila vojska. Sve dok jednog dana ne dodje naredba da svi sa ove strane rijeke Save moraju nazad za Hrvatsku. Vjerovatno da imaju dovoljno topovskog mesa, ali to mi tada nismo znali. Kako smo samo glupi bili. Nema druge, niko te ništa i ne pita, udjemo u autobuse, dodjemo u Sarajevo u kasarnu Viktor Bubanj, a ja iz te kasarne gledam u prozore svog otočkog stana. U prozore svoga djetinjstva gledam, iza kojih sam odrastao, a evo me ne znam šta će biti samnom 200 metara od kuće. 20 autobusa ide do Travnika i tamo se sastajemo sa istim takvim autobusima koji su došli iz Srbije i svi zajedno idemo za Hrvatsku. U rat čovječe! Vojna policija nas prati cijelo vrijeme! A mi k'o mali pačići za patkom idemo. Nemamo pojma. Doduše nismo ni bili nekih godina da baš možemo razumjeti.“ – zastane tu malo, povuće dim cigarete kao da se prisjeća.

„U Zagrebu nas gadjaju jajima, dižu dva prsta, ovi naši papci iz autobusa njima pokazuju tri prsta, dobro nas nije neko upuc'o na licu mjesta. Sreća pa je Hrvatska policija sa onim plavo-bijelim stojadinima stajala na svim raskrsnicama jer bi nas po kratkom postupku „žik“. Obezbijedjuju nas, jer je njihova raja okolo, a ista ta raja nam jebu majku kroz majku. Mi smo pod punom ratnom opremom, bojeva municija, metak u cijevi, šljem na prsima, samo čekamo da pukne, da krenu. Kontam se, pa šta ću ja ovdje? Sreća, dodjosmo do kasarne. Sa nama je jedan kreten iz Srbije, Učur se preziva, koji je zamijenio uniformu sa mornarom i došao je sa nama u toj mornarskoj uniformi u sred Zagreba. Kralj. Il' kreten, šta li je? Eto kakva ti je to tada vojska bila.“

„Ulazimo autobusom u kasarnu i čim smo ušli, istog momenta, stražarska kućica ispred kasarne eksplodira. Dinamit postavili ispod nje. A mi, k'o blečci bolan, ne znamo se hljeba najesti, još dok smo u autobusima prolazili kraj nje gledamo u fitilj kako odgorijeva. Čim smo zamakli: BUUM!“

„Nama u glavama je da smo još uvijek Juga. Oprani totalno, nismo veze sa životom imali. Nakon dva dana dolaze nekakvi tipovi, kažu postrojavanje. Ovaj jedan od njih, poručnik Spasić od Niš, nam govori da stupamo marširala, marširala kralja Petra garda! Marširala, marširala kralja Petra garda u sred kasarne u Samoboru sa jebenom petokrakom na glavi!“

„Ja sam vojnim rasporedom formalno u vodu za specijalne namjene, ali sam u stvari kurir, pravim kafe ljudima. I odjednom sam pravi specijalac, nema više pravljenja kafa i kuliranja po kasarni k'o nekad. Ako negdje pukne idemo regulisati, a ne kafe praviti.“

 „Svaku noć nas Spasić, koji maršira kralju Petru, četalj samo takav, vodi u obilazak stražarskih mjesta. Imao sam svakakvih filmova u glavi. Bojeva municija je već stalno u cijevi, samo nategnem i ohladim ga tamo u mrtvom mraku pa nek maršira svetom Petru na nebesima a ne kralju Petru. Mrzio me toliko da je to neobjašnjivo. I ja sam njega doduše. Samo što mrtva glava iz te ljubavi pala nije.“

„U čitavoj kasarni smo ostali samo nas dva Bosanca. Mi ne možemo skontati gdje smo, jednostavno kao da smo u nekoj paralelnoj dimenziji, jer idemo iz filma briga me ko sam-šta sam, do vidi mene i Zije medju četnicima okruženi ustašama. Otkud mi ovde? Kakve su ovo igre sudbine? Zona sumraka. Ja i Zijo sami, njih milion. Taj čovjek mi je život spasio. Bio je razvodnik straže kad sam prebjegao na drugu stranu. Zamolio sam ga da stražu povuče ranije kako bih ja preletio van dok nema nikoga.“

Duga pauza. Svašta nam se mota po glavama. Opet ona stara istina dolazi na svoje, da treba po malo, na male kašikice, dozirati životne priče.

„Vidio sam Ziju osam godina poslije rata“ – lagano, uz paljenje ko zna koje po redu cigarete tu noć nastavlja, kao da je prelomio nešta duboko u sebi i odlučio ovaj put ići do kraja, do kraja priče -  „Tog istog Ziju koji mi je pomogao kad je najviše trebalo. I ja baš tada zanijemim. Ne zna ni on šta bi meni rekao. Danas me to iznutra jede što mu se nisam zahvalio kako treba. Kao da smo obojica samo htjeli pobjeći odatle. Kao da su nam se stare aveti vratile samo od tog nenadanog susreta. Od uzajamnog pogleda koji govori ono što riječi nikada neće moći reći.“

 „17-og septembra, na dan kada se trebam skinuti, odslužiti zadnji dan vojnog roka, dolazi naredba da ostajemo još mjesec dana u vojsci na, kao, vojnoj vježbi. Sve mi se srušilo u trenu. Ne idem u sigurnost doma gledati sa svojih prozora kasarnu iz koje krenuh na ovo putovanje. Ni u najludjim mislima nam nije padalo na pamet da će Sarajevo u vremenu koje nadolazi biti sve samo ne sigurno. Možeš li zamisliti kako sam se osjećao? Hrvatska je već donijela odluku o otcjepljenju od Juge u junu mjesecu, zajedno sa Slovencima gdje je već puklo u julu. Evropa kaže Hrvatskoj da se sačeka sa otcjepljenjem tri mjeseca. Kontam se ja, Hrvati će razvaliti kasarnu, neće kamen na kamenu ostati kad prodje tih 90 dana a što je u nekoliko dana od isteka tog famoznog produžetka vojnog roka. Hrvati su snajpere parkirali na pekaru pored i pokrili čitavu kasarnu. Nema vode, nema struje, na doručak ideš kroz šumu, ne smiješ izaći na pistu jer te snajper može skinuti, helikopter koji nam je hljeb donosio su oborile Zenge, 20-og septembra JNA napada na toranj na Sljemenu, Zenge su na Učkom, JNA ih bombarduje avionima, kod nas je naoružanje u kasarni od Teritorijalne Odbrane, Hrvati ga naravno hoće, JNA ga naravno ne da. Jedna veoma zdrava situacija.“

„Elem, poroka se sve, vidim da živ izaći neću van. U kasarni četnici ne znaju šta rade, nemaju pojma kako se ratuje, ja zadužen sa tromblonima ali bez metaka a zastavnik Tadić mi govori da ih ispaljujem običnim metcima. To je da svi izginemo sami od sebe. Druga je stvar što ja neću da pucam. Kad rokaju avioni JNA, zemlja se trese. Bacaju nekakve granate od 500 kila. Najgore mi je bilo kada su Hrvati dovukli razglas i puštaju nam Crvenu Jabuku, Dugme, Indexe, Film a ja sam na straži jer su svi ostali pobjegli. Pa onda dovikuju, čete jebačemo vam majku, klačemo vas večeras.“

„I tako ti ja, klete mi sudbine moje, ratujem sa četnicima, ratujem sa ustašama, ratujem sa papcima, ratujem sa malim životinjicama što mile po meni, ratujem sa samim sobom, sa svojim mislima i silom koja me baš u taj kutak svijeta spusti, sa džedajima, crvenim kmerima i  vlastitom čašću, mah, ratujem sa svima a neću metka da ispalim, i kontam se evo me k'o Đurino krme u Teheranu. Zapalim tad nekakav Partner, gadan, čadi ko gorionik, i pitam se gdje li je onaj glupan Tadić što bi da ispaljuje tromblone bojevom municijom. Kad eto ti njega da me napade što sam zapalio tu krdju od Partnera jer kao otkrivam naš položaj. Rekoh mu, majstore, ako uje ne znaju gdje je naš položaj pucaj mi u koljena odmah. Pa zar ne vidiš da sve gori, debilu jedan, a ti me handriš zbog cigare.“

„Sutradan, komadant kasarne Rozario preko žice pobjegne iz kasarne, ode kod Tudžmana i postane general. Vidim ja, valja i meni bježat! Dogovorim sve sa Zijom, izadjem, odem kroz kukuruze, sve ostavim osim svoje civilne odjeće, dođem do prve kuće, stari čiča zovne Zenge, kad eto ti lika sa dnom od tegle na glavi i nišani u mene starom ruskom Zbrojevkom. Pa dobro, mislim se, neću valjda sad kad sam pobjegao iz kasarne zijaniti? Kasnije me neki normalni ljudi pitaju hoću li kući ili ću ostati u Zengama. Ne mogu ni tamo ni vamo, velim ja njima.“

I onda si zaglavio u kukuruzima? – pitam da potvrdim.

„Da, a 18 oktobra upalim TV i gledam „svoju“ (pravi prstima navodnike) kasarnu u Samoboru, baš na dan kad sam se ja trebao skinuti nakon mjesec dana produženja vojnog roka, kako se užarila od vatre i od bojeve obilježavajuće municije. Sva ona svijetli, k'o jelka.“ – Stade prizivajući slike u glavi.

„Kao da se pomjerio kakav vremenski mehanizam, neki zupčanik kao da je najednom proklizao  i ja se nadjoh u vremenskom vakuumu. Šta je moglo biti da sam tamo ostao?“

„To ne možemo znati. Možemo samo nagadjati.“ – izustih.

„Jebo i Spasića i Rozaria i Tadića i JNA i Zenge, ali ruku na srce, valjalo je ostati u pameti pored njih. Zato sad u miru pravim sendviče u Americi. Nema ovih gore da me handre.“

***

Život nije najgore što čovjek može izgubiti. Najgore je izgubiti razlog za život. Njegov razlog je ležao u onom starom, sada već dobrano zaboravljenom, pomalo naivnom životnom rezonu koji je generacijama tavorio u gradu pokrivenom koprenom magle koja se u pramenovima spuštala sa obronaka Trebevića i tiho uvlačila u mahale i haustore, ostajući tu mjesecima domaćinski dočekujući sve zvane i nezvane goste. Stare generacije su znale često reći da ono o čemu se u tom gradu pod maglom priča ili je bilo ili će biti. A pričalo se o ratu koji je tu već mnoštvo puta stanovao. Nisu se nadali da će im taj nezvani gost ipak opet doći, da će ga ona magla domaćinski dočekati, kako i prilići, i ispratiti tek nakon četri godine. Rat, to je ona životna okolnost u kojoj se jednostavno nadješ. Pričalo se o njoj ili ne.

Vratio se, zarad rezona, magle i starih generacija, istim putem kojim je i otišao iz pakla jednog drugog rata. Iz Njemačke preko Maribora kroz kukuruze koji mu se više nisu smješili jer odavna su već ili pobrani ili tenkovima zgaženi, do Zagreba, pa se spustio do Splita i hvatao prvi prevoz do grada pod maglom kroz kamenu Hercegovinu. Mnogo sunca, zmija i vojnih formacija. Kada bi sad nabrajali s kim je sve sjedio i šta je sve čuo ova naopaka priča bi se odužila poput sarajevske aerodromske piste, do koje je nekako došao ali je nikad uspio preći nije. Ta pista je bila jedini ulaz u grad i samo najhrabriji, ili najludji, su je pretrčavali skakučući izmedju puščanih cijevi raznih vojni.

Zašto nije prešao pistu vjerovatno samo on zna. A ja slutim da je i tada mirisalo na mjesec.

vALTER EGO
http://valterego.blogger.ba
18/09/2018 22:41