Tomo prečka

Nepomično i prozirno je ljetno nedeljno popodne. Kao da se reinkarniralo isto ono iz vremena kada se nedeljama zaista odmaralo, pa su se od ranog jutra pripremali porodični ručkovi i gledali crtani filmovi i dnevnik u rasponu od 15 minuta. Ispod jedne ruke mu se nalazila fudbalska lopta koja je vidjela i bolje dane, ispod druge komplet knjiga uvezanih vojničkim kaišem, stara izlizana trenerka, rasčupana kosa i zapuštena brada, praznog pogleda iz kojega nisi mogao naslutiti ama baš ništa, nekako tromo, na školsko igralište Treće gimnazije, koja se nalazi između glavne sarajevske saobraćajnice kojom hode sva gradska vozila, korita Miljacke i stare pravoslavne crkve koja se iz Splita nekako doselila u Sarajevo, bez velike galame i pompe, tiho je stigao Tomo. Volio je tu tišinu, nijemu nedeljnu radost i unutarnje veselje što ne mora ništa reći niti koga pozdraviti makar i mahanjem ruke. Naslonio se na željeznu ogradu i počastio samoga sebe osmjehom dugo odležanim u grudima. A pritiskao ga je život. Ne poput svih nas, njega je pritiskao mnogo više. Nije bilo lako hoditi tankom linijom izmedju genijalnosti i ludila. S obje strane ambis, lijevo genijalnost, desno ludilo, pa ih mjenja i skače iz jednog u drugi a često i ne zna u kojem je. Naravno da je to previše za čovjeka, treba se boriti sa tim avetima. A ne ide. Ili bolje rečeno, najgore je kad misliš da ide, da si se izborio, da je konačno izdobrilo, a ti dokono plivaš u desnom. Takvi ljudi pokreću revolucije ali i požare. Tomo se odlučio za osmjeh kojim se počasti kada sa sigurnošću zna da uspješno balansira izmedju ambisa. A nedelja bez galame je kao stvorena za to. Baš ovakva nedelja, napravljena za smiraja.

I opet polako, kao da osmatra bojno polje na koje treba gordo izaći onim praznim pogledom, daje si vremena kako bi znao da je prazno školsko igralište sigurno za njih. Kažem njih jer je on dovodio sa sobom i publiku, navijače koji su dobri dok galame u njegovoj glavi. Bilo im je dozvoljeno da se deru do mile volje. Nije volio kad izadju van.

Prebaci jednu nogu iza druge nebili prikrio veliku rupu koja se nalazila na desnoj tenisici od praznog igrališta. Lijeva je izgledala gotovo nedirnuta. Čekao je da stigne vrijeme za nastup, da se publika iz njegove glave smjesti na tribine, da si kupe košpice od brzog prodavača te se krenu kladiti. Svi na njega dakako, samo je bio u pitanju broj. Koliko puta će pogoditi prečku.

Tomo nije nikoga od svoje publike požurivao. Znao je da će se teren veoma brzo potpuno osloboditi samo za njega. Staloženo je čekao tramvajsko zvono da se oglasi, da najavi predstavu.

Zvono sa tramvaja broja tri, poput kakvog tihog budilnika, se oglasi i najavi Tomino vrijeme. Nježno je spustio svoje knjige pokraj ograde, kao da ih miluje, i sa loptom ispod ruke, i dalje skrivajući desnu tenisicu krenu ka fudbalskom golu. Ispred gola se zaustavi, okrenu se ledjima od njega i odbroja dugih jedanaest koraka. Tu opet stade i namjesti loptu.

Pedeset, bezglasno izgovori Tomo. Odmah je šutirao i ne gledajući u gol. Silovito i snažno. Lopta je brzinom munje poletila i udarila u prečku. Tamo kao da se zaustavila, razmišljajući gdje dalje da ide, te odskoči u visokom luku natrag prema Tomi koji je spremno dočeka. Nije se ni smirila na zemlji kako treba a on je opet snažno udari pogađajući identično mjesto na prečki. Ona se opet tamo nakratko zaustavi i u istom onom luku vrati natrag.

Dva, samo usnama.

Još jedan udarac.

Tri, ovaj put obroja publika u glavi.

I tako pedeset puta. Četrdesetosam je lopta pogodila prečku.

Kad se zvona sa stare pravoslavne crkve oglasiše Tomo uze svoju loptu, stavi je pod ruku, na njeno mjesto jer tiranija navike je nešto čega se ne možeš osloboditi, putem podiže komplet knjiga koji ga je strpljivo čekao, stavi ga pod drugu ruku i krenu istim putem natrag kojim je i došao. Bez ijedne izgovorene riječi. Natrag u nedeljni smiraj.

Kažu, ako lažu oni lažem i ja, da je jedan dan na mjestu sa kojeg izvodi udarce zatekao potpuno nove tene. Nije znao šta da radi sa njima. Biće da su neki dobri ljudi vidjeli vireći iz prikrajka da mu trebaju.

Kažu, ne znam da li lažu, da je Tomo završio dva fakulteta, književnost te još neki, da je bio profesor, ali da nije bio baš sav svoj. Nemaju oni pojma. Tomo je samo znao cijeniti svoje ljubavi. Knjige i fudbal. I uvijek ih je ispod ruku sa sobom nosio. Jer, barem tako je Tomo mislio, znanje je precjenjeno. Ono je najveći neprijatelj sreći. Čovjek je najsretniji kad najmanje zna. Baš zato se Tomo odlučio za osmjeh jer tad zna da uspješno balansira izmedju ambisa.

To je bilo nekada davno, tamo neke godine, tamo nekog Sarajeva.

Godine kada se znalo za kim zvona zvone u Sarajevu.

Godine kada je Tomo gađao prečke.

Još nešto govore u ovome gradu. Možda je to u onim trenucima melankolije koja zna zavladati po skaradnim mahalskim čoškovima. Kažu i da umiremo dva puta. Prvi put kad izdahnemo zadnji uzdah. Drugi put kada posljednja osoba koja je znala naše ime umre.

Neka ti je laka zemlja Tomo.

a pair of old muddy running shoes against wooden deck

8 komentara

Komentariši